Fotografija šljunka nakon Erdmannovog prvog oplovljavanja svijeta 1968. godine
U svibnju 1968. putovi su nam se prvi put ukrstili. U to sam vrijeme bio fotoreporter "Hamburger Abendblatt", a uredništvo me poslalo u marinu Wedel, gdje je mladić od 28 godina ležao sa svojim malim brodićem. Wilfried Erdmann upravo je nakon toga imao putovanje u povijesne knjige: bio je prvi Nijemac koji je samostalno oplovio svijet. Ova vožnja označila je početak njegove fantastične karijere.
Wilfried, koji je bio samo godinu dana stariji, već je iza sebe imao zavidne biciklističke i jedriličarske izlete, avanturista s iskustvom. Oženio sam se i dobio kćer.
Wilfried, ekstremni pomorac, učinio je to vrlo drugačije. Isprva je išao sam, zatim sa suprugom Astrid, a kasnije i sa sinom Kymom u dugu plovidbu. San za mnoge, uključujući mene: sjediti s obitelji na bijeloj plaži Južnog mora i krstariti duboko plavom vodom. Zaista sam mu zavidjela.
Fotograf i Erdmannov pratilac: Hans-Günter Kiesel
Ali brzo sam shvatila koju je cijenu platio za to. Ne mislim samo na poteškoće i poteškoće koje putovanje pod takvim uvjetima sa sobom nosi. Istina također uključuje: Wilfried je bio bogat sretnim i ekstremnim iskustvima koja nikada ne bih mogao doživjeti u ovom obliku, ali materijalno nije. Zapravo, cijeli se život vodio tim prioritetima. Život i iskustvo na moru uvijek su mu bili glavni prioritet. I uvijek je bio dovoljno iskren da to tako opiše u svojim brojnim knjigama.
Moja supruga i ja išli smo na prezentacije koje je Wilfried davao kako bi zaradio. Rekao mi je kako mu je bilo teško napraviti te prve javne nastupe. Njegova supruga Astrid pomaže mu i podržava ga u ovom zadatku do danas. Tijekom ovih slikovnih predavanja, kao profesionalni fotograf, divio sam se njegovim snimkama koje je on snimio samo "sa strane", a opet tako profesionalno.
1980. počeo sam fotografirati za YACHT, ispitivanje i tehničke teme bile su mi glavna područja rada. Tada sam u lipnju 1985. primio naredbu da dokumentiram Wilfriedov dolazak nakon njegova neprestanog oplovljavanja svijetom u Kiel-Schilkseeu. Kakvo postignuće, kako mu je to uspjelo! Sad sam imao troje djece i kuću.
Kieselsova dokumentacija o dolasku u Kielu nakon prvog samostalnog neprestanog kruga oko svijeta (s YACHT 14/85)
Nitko nije točno znao kada će stići sa svojim "Kathennuijem". Tako sam tri dana prije toga boravio u svojoj mobilnoj kućici u Schilkseeu. Astrid i Kym Erdmann već su bile tamo, pune iščekivanja. U to vrijeme nije bilo mobitela, ali tada se na UKV-u pojavila radio poruka: Wilfried se javio, stajao je pokraj Langelanda.
Glavni urednik YACHT-a Harald Schwarzlose i ja uskočili smo u naš urednički motorni čamac "hobotnica" i odvezli se prema svjetioniku u Kielu. Harald je izračunao da ćemo vizualni kontakt morati uspostaviti oko 13.30. Na kraju je bilo tako.
Prišli smo "Kathennuiju", ali Wilfriedu ni traga. Tek nakon nekoliko poziva, s puta za put izronio je bobble šešir. Wilfried se začudio odakle smo došli: „Kako ste me pronašli?" Zatim je skočio na palubu i zazvao nas, kao da ni sam ne može vjerovati: „Uspio sam!"
Veselio se pristojnom obroku, ako je moguće sa svježim jajetom. To mi nije predstavljalo problem, jer sam uz sebe imala tvrdo kuhana jaja. Bacio sam dvije, koje je Wilfried ulovio i pojeo s užitkom. U međuvremenu su nam na putu za Schilksee krenuli drugi čamci, uključujući jahtu "Tom Kyle" s Astrid i Kymom na brodu. Fotografirao sam toplu dobrodošlicu iz obitelji i odvukao "Kathennui" s "hobotnicom" do mola u Schilkseeu, jer Wilfriedov čamac nije imao motor
Jedna od mojih fotografija s dolaska postala je naslovna stranica YACHT-a 16/1985, u časopisu je uslijedila cijela priča o ovom putovanju, opremljena Wilfriedovim fotografijama: nizom sjajnih slika kojima sam se zaista divio jer su nastale kao slučaj proizvod ovog iscrpljujućeg putovanja, iznad svih ostalih morali su se pobrinuti za plovidbu Wilfrieda Juma. U međuvremenu je na taj način dokumentirao svoja putovanja, jer je zarađivao za život objavljujući u časopisima i knjigama. To je uglavnom bilo postignuće jer se u to vrijeme još uvijek koristila analogna fotografija, što je značilo da ni on sam nije znao o čemu se radi u filmovima dok nisu razvijeni mjesecima kasnije. Osim toga, skladištenje materijala u tropskim uvjetima postavilo je posebne zahtjeve.
U kolovozu 2000. ponovno je došlo vrijeme. Wilfried je započeo u Cuxhavenu "sam protiv vjetra" - tako se zvao njegova cijenjena knjiga na ovom putovanju, koja je bila 32 tjedna na popisu bestselera "Spiegel". Tek 343 dana kasnije trebao je ponovno staviti redove u Cuxhaven.
YACHT je ovo putovanje vrlo novinarski ispratio. Kako bih mogao što prije ispričati cijelu priču u časopisu nakon njegova povratka, otputovao sam u Englesku s dva urednika i vanjskim skiperom kako bih ga uspio fotografirati i intervjuirati u La Mancheu. Posudili smo Moodyja u Salcombeu i odmah pobjegli. Ali Wilfriedu još uvijek ni traga. Proveli smo noć na sidru na strašnom mjestu s ogromnom oteklinom, užasnim ljuljanjem i gromoglasjem svega što je zveckalo u vašem Schappsu. Mislim da te noći nitko nije mogao spavati.
Posada YACHT-a traži povratnika u La Mancheu
Sljedećeg smo jutra, međutim, telefonski saznali Wilfriedov položaj. Bilo je staro, međutim, nekoliko sati i pitali smo se kamo su ga u međuvremenu mogli nositi vjetar i ogromna struja. Tada nije postojalo nešto poput AIS-a. Tada smo krenuli.
Engleski kanal, to zvuči tako bezazleno. Zapravo, posebno na njegovom izlazu, to je jedno veliko prostranstvo vode. Na jarkom suncu pretražujemo ih dvogledom koji nas boli u očima. Tada smo otkrili malu točku na stražnjem nišanu. Je li to zapravo mogao biti? Jesu li naši izračuni i razmatranja bili razumno točni? Poanta se približavala, i doista: To je bio on! Naša je posada navijala.
Poanta na mašini postaje sve veća i veća: jest!
Od daske do daske, Wilfried je izvještavao o svom sjajnom putovanju, a u prtljazi sam imao toliko filmskog materijala da bih mogao odmah pucati kao da sutra nema. U to sam vrijeme još radio analogni film s Fujichrome 100 filmovima, mogao sam izložiti daleko više od desetak. 1. kolovoza 2001., samo tjedan dana nakon Wilfriedova dolaska u Cuxhaven, cijela velika priča bila je u YACHT-u.
Erdmann daje svoj prvi intervju od odbora do odbora
Kad je Wilfried stigao u Cuxhaven, časopis je već bio u produkciji. Ali naravno, dokumentirao sam i njegov dolazak za sljedeći broj. Bio je bodren i slavljen, a ja sam bila sretna kao dijete s njim koji je s godinama postao prijatelj.
Fotografija Kiesels naslov je YACHT 15/2001
Jednom sam ga pitao zašto je poduzeo tako ekstremne, ponekad nezamislive napore. Ali to ostaje njegova tajna. Samo znam da je Wilfried u svom jedriličarskom životu činio sve kako treba. I na njegov 80. rođendan želim mu da ovo još nije gotovo.
